Autor: Imâm Abû Bakr Muhammad bin at-Tajjib al-Bâqilânî

Izvor: al-Intisâr lil-Qur’ân (1/63)

Ono što ukazuje na savršenost Qur’âna su između ostaloga Allâhove عز وجل riječi:

إِنَّا نَحْنُ نَزَّلْنَا الذِّكْرَ وَإِنَّا لَهُ لَحَافِظُونَ

“Mi, uistinu, Qur’ân objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti.” (15:9)

Pored toga je Allâh تعالى rekao:

إِنَّ عَلَيْنَا جَمْعَهُ وَقُرْآنَهُ

“Mi smo ga dužni skupiti da bi ga ti čitao.” (75:17)

U ummetu postoji saglasnost da Allâh تعالى sa ova dva âjeta ne namjerava da čuva i sakupi Qur’ân samo za Sebe i one na nebesima, a ne za one na zemlji. On ga je sačuvao samo zato da bi oni koji su za svoja djela odgovorni radili prema njemu i navikli se na njegove zahtjeve i sadržaj. On je sakupio Qur’ân da bi on kod njih bio očuvan i sakupljen,  kao i zaštićen od svih grešaka, zabuna i nejasnoća.

Ako je to tako, onda je na osnovu ova dva âjeta obavezno biti uvjeren u autentičnost ovoga Mushafa, i da je on slobodan od svih vrsta manjkavosti i nejasnoća. Jer da je on bio izmijenjen, promijenjen, smanjen, i prema nečijem drugom redoslijedu a ne Allâhovom سبحانه, tada ne bi bio sačuvan i sakupljen za nas. Kako je muslimanu dozvoljeno reći da je sakupljanje i čuvanje âjeta koje je Allâh garantovao podijeljeno i izgubljeno?