Oba supružnika moraju dobrovoljno stupiti u brak

Oba supružnika moraju dobrovoljno stupiti u brak

Autor: Šajkh Sulajmân bin Salîm ar-Ruhajlî

Izvor: Haqq-uz-Zawdžajn, strana 20-21

U prava supružnika u vezi sa bračnim ugovorom spada da obje strane stupaju u brak dobrovoljno. Staratelju nije dozvoljeno dozvoliti udaju žene protiv njene volje, bez obzira da li je ona nevina ili deflorisana i bez obzira na pristup. Ženino zadovoljstvo nije u tome da ona samo pristane bez obzira na pristup pa makar bila i natjerana na to. Neki neuki staratelji zlostavljaju ženu i prijete joj da joj nikada neće dozvoliti udaju ili odvajanje od njene majke ukoliko se ne uda za određenoga pojedinca. Ukoliko ona izabere da se uda za njega, neuki staratelj misli da je ona zadovoljna izborom. Allâh u stvari zna da je ona prisiljena. Allâhov poslanik صلى الله عليه وسلم je rekao:

تُسْتَأْمَرُ الْيَتِيمَةُ فِي نَفْسِهَا فَإِنْ سَكَتَتْ فَهُوَ إِذْنُهَا وَإِنْ أَبَتْ فَلاَ جَوَازَ عَلَيْهَا

“Od sirotice će se tražiti njen pristanak. Ukoliko bude šutjela, njena šutnja je znak njenoga pristanka. Ukoliko pak odbije, ne smije se (na udaju) prisiljavati” (Abû Dâwûd 2093, at-Tirmidhî 1109, an-Nasâ’î 3270 i Ahmad 2/259 i 2/475 – Dobar prema al-Albânîju u “al-Irwâ'” 1834)

لاَ تُنْكَحُ الثَّيِّبُ حَتَّى تُسْتَأْمَرَ وَلاَ الْبِكْرُ إِلاَّ بِإِذْنِهَا قَالُوا يَا رَسُولَ اللَّهِ وَمَا إِذْنُهَا قَالَ أَنْ تَسْكُتَ

“Deflorisanu ženu ne treba udavati bez njenoga pristanka niti nevinu ženu bez njenoga pristanka. ‘Šta je njen pristanak?’, pitali su. ‘Njena šutnja’, odgovorio je Allâhov poslanik” (al-Bukhârî 5136, Muslim 1419 i Abû Dâwûd 2092, a formulisanje je njegovo)

Ibn `Abbâs رضي الله عنهما je rekao:

أَنَّ جَارِيَةً، بِكْرًا أَتَتِ النَّبِيَّ صلى الله عليه وسلم فَذَكَرَتْ أَنَّ أَبَاهَا زَوَّجَهَا وَهِيَ كَارِهَةٌ فَخَيَّرَهَا النَّبِيُّ صلى الله عليه وسلم

“Mlada nevina žena je došla poslaniku صلى الله عليه وسلم i rekla mu da ju je njen otac udao protiv njene volje, pa joj je Allâhov poslanik صلى الله عليه وسلم dao mogućnost da bira” (Abû Dâwûd 2096, Ibn Mâdžah 1875 i Ahmad 1/273 – Autentičan prema al-Albânîju u “Sahîh Sunan Abî Dâwûd” 6/1827)