Govornik: Imâm Muhammad bin Sâlih bin `Uthajmîn

Izvor:

Pitanje: Osjećam da moj muž nikada ne želi da posjećujem moje roditelje, a ne znam zašto. Moja familija se čvrsto drži vjere, والحمد لله. Nakon što mu se požalim, on mi dopusti da odem – ali preko volje. Da li sam griješna ukoliko ih posjećujem? Spadam li u one koje izlaze van bez dozvole muža? Da li je dovoljno da ih posjetim jednom sedmično?

Odgovor: Nema sumnje da je dobročinstvo prema roditeljima obavezno, kao što je obavezna i poslušnost mužu. Gledajući na dobročinstvo poslušnost mužu ima prednost, ali je on međutim ne treba spriječavati da posjećuje svoje roditelje – jer je to u suprotnosti sa Allâhovim تعالى govorom:

وَعَاشِرُوهُنَّ بِالْمَعْرُوفِ

“Prema njima se lijepo ophodite” (4:19)

Spriječavanje da posjećuje svoje roditelje ne spada u lijepo ophođenje prema njoj, osim u slučaju da smatra da to posjećivanje nanosi štetu – jer mu je njeni roditelji uništavaju. Postoje žene čija ih rodbina uništava. U tome slučaju joj on ima pravo zabraniti da ih posjećuje, a u protivnome to ne treba činiti.

U vezi sa tvojim žaljenjem njemu, nakon čega ti on preko volje dopusti da ideš – to je u redu ukoliko to činiš sa svrhom dobročinstva prema roditeljima. Ne trebaš međutim stalno tražiti dozvolu da ideš, jer je to van granica obaveznoga dobročinstva. Ona se dakle treba ograničiti na obavezno dobročinstvo i zatražiti od njega da ide – iako on to duboko u sebi ne želi.