Autor: Imâm Muhammad bin Sâlih bin `Uthajmîn (umro 1421)

Izvor: Šarh al-Qawâ`id al-Muthlâ, strana 374-375

Osoba se jedino smatra nevjernikom ili griješnikom nakon što sazna istinu. Prije toga ga ne treba smatrati nevjernikom ili griješnikom.

Što se tiče onih koji nisu muslimani jer nisu čuli govore o Islâmu, za njih ne kažemo da su muslimani. Za njih kažemo da su nevjernici i tretiramo ih kao nevjernike – a Allâh عَزَّ وَ جَلَّ će im presuditi na Sudnjem Danu.

Što se tiče onoga ko se pripisuje Islâmu i živi u islâmskim zemljama ali upada u nevjerstvo iz neznanja, njega tretiramo kao muslimana – iako upada u nevjerstvo. To činimo jer se pripisuje Islâmu – a u nevjerstvo ili grijeh je upao iz neznanja.

Primjer toga je osoba koja živi među ljudima koji puše i briju se. On nikada nije čuo da je pušenje i brijanje zabranjeno. Za njega ne kažemo da je griješnik (Fâsiq) – jer nije saznao istinu.

Drugi primjer je osoba koja živi među obožavaocima grobova i ide svecima i pravednim, mrtvim ljudima i od njih traži stvari. Ova osoba nije saznala istinu; da je ovo zabranjeno u vjeri i čista glupost. Ne presuđujemo mu nevjerstvom, jer je on musliman koji misli da je njegovo djelo dozvoljeno u vjeri.

Na osnovu ovoga znamo da se nevjernici i oni koji upadaju u nevjerstvo dijele na dvije vrste:

1 – Oni koji upadaju u nevjerstvo a sebe smatraju kršćanima ili nečim drugim. Ovakvi su nevjernici iznutra i spolja.

2 – Oni koji upadaju u nevjerstvo a ne smatraju to nevjerstvom; pripisuju se Islâmu iznutra i spolja. Oni ne smatraju da ih njihova djela izvode iz okvira Islâma. Na taj način oni nisu nevjernici.