Autor: `Allâmah Rabî` bin Hâdî al-Madkhalî

Izvor: Šarh `Aqîdat-is-Salaf wa Ashâb-il-Hadîth, strana 55-56

as-Sâbûnî رَحِمَهُ اللَهُ je rekao:

“Ibn Khuzajmah je rekao: Qur’ân je Allâhov govor i on nije stvoren. Onaj ko kaže da je Qur’ân stvoren ne vjeruje u Allâha Veličanstvenog. Njegovo svjedočenje se ne treba prihvatati, on se ne treba posjećivati ako se razboli, za njega ne treba klanjati kada umre i on ne treba biti ukopan sa muslimanima. Od njega se traži da učini pokajanje; ili će se on pokajati – ili će biti pogubljen.”

Ovdje treba objasniti jednu stvar, a to je da je onaj kome se objasni istina nevjernik. Na osnovu toga će se ovi propisi primijeniti na njega.

Što se tiče onoga ko je neuk po ovome pitanju i slijedi slijepo, on je zabludjeli novotar. Mi međutim ne činimo Takfîr na njega, a ukoliko bismo rekli da je uznevjerovao – u pitanju je manji Kufr (nevjerstvo). Ovo važi za neuke.

Islâmski imâmi su se čvrsto držali ovoga manhadža. Jedan od njih je Imâm Ahl-us-Sunnah Ahmad bin Hanbal. On nije činio Takfîr ni na al-Ma’mûna niti na mnoge druge vođe, sudije i druge. On je samo činio Takfîr na njihove velike ličnosti i šejtane, baš kao što je Šajkh-ul-Islâm Ibn Tajmijjah رَحِمَهُ اللَهُ rekao u Madžmû`-ul-Fatâwâ”:

“Imâm Ahmad je molio za oprost za khalîfu i druge koji su ga bičevali i zatvarali. On im je oprostio za nepravdu kojoj su ga izložili i za nevjerstvo na koje su pozivali. Da su oni bili otpadnici njemu ne bi bilo dozvoljeno da moli da im bude oprošteno, jer prema Qur’ânu, Sunnetu i saglasnosti učenjâkâ nije dozvoljeno moliti za oprost za nevjernike. Ove riječi i djela jasno dokazuju da on i drugi imâmi nisu činili Takfîr na pojedince među Džahmijjama koji su govorili da je Qur’ân stvoren i da se Allâh neće vidjeti na Sudnjem Danu. Takođe se prenosi od Ahmada da je činio Takfîr na određene pojedince. Može se diskutovati da se prenose dva stava od Ahmada po ovome pitanju. U tome slučaju se to može precizirati na taj način da je on činio Takfîr na pojedince koji su ispunjavali uslove Takfîra i odsustva njegovih prepreka, a da nije činio Takfîr na pojedince koji nisu ispunjavali ove uslove – čineći istovremeno opšti Takfîr. Dokaz za ovaj princip se nalazi u Qur’ânu, Sunnetu, saglasnosti učenjâkâ i pouci.” [Madžmû`-ul-Fatâwâ (12/489)]

Ovo se mora razumjeti. Danas postoje ljudi koji kažu da je Qur’ân stvoren, kao Ašâ`irah i ostali Mu`tazilah. Da li su oni napustili Islâm? Onaj kome su objašnjeni dokazi je napustio Islâm a onaj kome nisu i koji ne shvata stvari je zabludjeli novotar na kojega međutim ne činimo Takfîr. Imâm Ahmad, `Abdul-`Azîz al-Kinânî, al-Baghawî i drugi islâmski imâmi kažu da se na njih čini opšti Takfîr, ali kada je u pitanju Takfîr na pojedinca – njemu prvo moraju biti objašnjeni dokazi. Prema osobi koja upadne u Kufr, bilo da se radi o stavu da je Qur’ân stvoren ili nečemu drugom, mora se postupati na ovaj način.

Ovo preciziranje je vjerovanje Selefa. Onaj ko kaže da je Qur’ân stvoren je generalno nevjernik, ali kada je u pitanju pojedinac koji kaže da je Qur’ân stvoren i da se Allâh neće vidjeti na Sudnjem Danu a istovremeno vjeruje u Qur’ân i Sunnah, Džannah i Džahannam, na sebe gleda kao na muslimana, ide u Džihâd i tako dalje, mi mu kažemo da je njegovo vjerovanje Kufr. Ukoliko njemu budu objašnjeni dokazi a on i dalje nastavi sa svojim lažnim vjerovanjem, tada postaje nevjernik. Mi mu možemo pokazati dokaze iz Qur’âna i Sunneta da je njegovo vjerovanje Kufr. Ukoliko ga on povuče i učini pokajanje – cilj je postignut وَالْحَمْدُ لِلَهِ, a ukoliko se on i dalje nastavi držati svoga stava – on je nevjernik. Od njega se traži da učini pokajanje; ili će se on pokajati – ili će biti pogubljen.