‘Njegova hrana je bila podsjećanje na Allâha’

Govornik: `Allâmah Sâlih bin Fawzân al-Fawzân

Izvor: 

Imâm Ibn-ul-Qajjim رحمه الله je rekao da je (jednom prilikom) otišao kod svoga Šajkha, Šajkh-ul-Islâma Ibn Tajmijjah, jer je želio sa njim pričati o nečemu ili od njega uzimati znanje, pa ga je zatekao da sjedi i podsjeća se na Allâha. Bojao se pričati sa njim, sve dok nije završio sa podsjećanjem na Allâha. Zatim se (Šajkh-ul-Islâm Ibn Tajmijjah) okrenuo i upitao ga: ‘Koliko si dugo tu?’ (Ibn-ul-Qajjim) je odgovorio: ‘Od toga i toga vremena, i čekam’. (Šajkh-ul-Islâm Ibn Tajmijjah) رحمه الله je rekao: ‘Ovo je moj doručak. Ukoliko ne doručkujem, nemam snage da radim toga dana’.

Podsjećanje na Allâha je dakle bio njegov رحمه الله doručak koji mu je davao snagu da radi tokom dana. Takav je Musliman. Zbog toga je (Šajkh-ul-Islâm Ibn Tajmijjah) rekao: ‘Allâhu pripada Džannah na dunjaluku, pa ko ne uđe u njega neće ući u Džannah na ahiretu’. Što znači, podsjećanje na Allâha سبحانه وتعالى – to je Džannah na dunjaluku, jer opušta i smiruje Muslimana i širi njegova prsa, a otklanja nervozu i odbija šejtane od njega. Zato je to Džannah. Njemu je to veći užitak od hrane, pića i prohtjevâ. Zbog toga ćeš čovjeka koji se ne podsjeća (na Allâha) tokom prvoga dijela dana, ili prvoga dijela jutra, ili prvoga dijela večeri naći u stanju bezvoljnosti i neutješnosti, dok ćeš čovjeka koji se podsjeća (na Allâha) početkom dana i večeri naći u stanju smirenosti i sa raširenim prsima.

Stoga je podsjećanje na Allâha uvijek prisutno kod Muslimana; ujutro, naveče, pred spavanje, kada je uzbuđen noću ili dok spava, i kada se probudi. Podsjećanje na Allâha je uvijek u srcu i na jeziku Muslimana. Nikada ne može bez toga, za razliku od munâfiqa, kâfira, mušrika i fussâq (prkosnih griješnika); njihovo je zadovoljstvo i užitak u muzici i instrumentima, igrama, skečevima i komedijama. Nije im poznato podsjećanje na Allâha. Zbog toga je Allâh rekao o munâficima:

وَلاَ يَذْكُرُونَ اللَّهَ إِلاَّ قَلِيلاً

“… a Allâha samo malo spominju.” (4:142)

Njima podsjećanje na Allâha ne pruža smirenost, nego im smirenost pruža podsjećanje na Šajtâna. Molimo Allâha za bezbjednost.

Posjećanje na Allâha povezuje roba sa njegovim Gospodarom, kao što je spomenuto u hadîthu Qudsî u kojem Allâh سبحانه kaže:

أنا مع عبدي إن ذكرني في نفسه ذكرته في نفسي، وإن ذكرني في ملأ ذكرته في ملأ خير منه

“Ja sam sa Mojim robom; ako Me spomene u sebi – Ja njega spomenem u Sebi, a ako Me spomene u društvu – Ja njega spomenem u boljem društvu.”

što znači u društvu meleka.

Allâh جل وعلا je rekao:

فَاذْكُرُونِي أَذْكُرْكُمْ وَاشْكُرُواْ لِي وَلاَ تَكْفُرُونِ

“Pa sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti. I zahvaljujte Mi, nemojte nevjernici biti.” (2:152)

Pa kako osoba može biti bez podsjećanja na Allâha, koje ga približava Allâhu i donosi mu blagodat da ga Allâh spominje i hvali u najuzvišenijem društvu? Ovo su velike koristi podsjećanja na Allâha عز وجل.

Poslanik صلى الله عليه وسلم je uporedio roba i podsjećanje na Allâha sa osobom čiji ga neprijatelji traže, želeći da ga ubiju, pa on nađe utočište u tvrđavi i na taj način biva spašen od njih. On  صلى الله عليه وسلم je rekao ‘Isti je slučaj sa podjećanjem na Allâha, to je tvrđava Muslimana’.

To mu pruža zaštitu od njegovih neprijatelja, od šejtanâ među ljudima i džinnima; zbog toga je Muslimanu neophodno da se pridržava podsjećanja na Allâha, svojim jezikom, srcem i djelima.