Imâmove riječi se prenose samo po potrebi

Autor: Šajkh-ul-Islâm Ahmad bin Tajmijjah

Izvor: Mukhtasar-ul-Fatâwâ al-Misrijjah (1/116)

Niko nije prenosio imâmove riječi u vrijeme Allâhovoga poslanika صلى الله عليه وسلم i njegovih khalîfâ, međutim jednom prilikom kada je poslanik صلى الله عليه وسلم bio bolestan, Abû Bakr je prenosio njegov Takbîr da bi ga ljudi mogli čuti.

Na osnovu ovoga su učenjaci saglasni da prenošenje nije preporučeno, nego je naprotiv pokuđeno ukoliko ne postoji potreba za tim. Primjer potrebe je imâmov slab glas, udaljenost džemata od imâma i slično. Učenjaci u ovome slučaju imaju različite stavove o prenošenju. Poznati stav Imâma Ahmada i najispravniji Mâlikov stav je da je djelo dozvoljeno.

Ukoliko međutim ne postoji potreba, djelo je novotarija. Mnogi su rekli i da je djelo pokuđeno. Neki sljedbenici Mâlika i Ahmada su čak rekli i da je namaz onoga ko prenosi nevažeći ukoliko ne postoji potreba. U tome slučaju to niko ne smatra preporučenim.

Onaj ko nastavlja smatrati da je djelo `ibâdah se u najmanju ruku treba kazniti.