Značenje Tâghûta

Autor: Imâm Muhammad bin Sâlih bin `Uthajmîn (umro 1421)

Izvor: Šarh Thalâtat-il-Usûl (86)

Allâh je Svojim robovima naredio da negiraju Tâghûta i da umjesto toga vjeruju u Allâha. Ibn-ul-Qajjim رَحِمَهُ اللهُ تَعَالَى je rekao:

“Tâghût je sve što se obožava, slijedi i sluša, zbog čega rob prelazi svoje granice.”

Objašnjenje

Ovdje Šajkh-ul-Islâm رَحِمَهُ اللهُ želi pokazati da se Tawhîd jedino može upotpuniti ako se obožava samo Allâh – a kloni širka. Ovo je ono što je Allâh naredio Svojim robovima.

Tâghût ima korijen u riječi “Tughjân”, što znači “prelazak granica”. On تَعَالَى je rekao:

إِنَّا لَمَّا طَغَى الْمَاءُ حَمَلْنَاكُمْ فِي الْجَارِيَةِ

“Mi smo vas, kada je voda preplavila sve, u lađi nosili” (69:11)

Što znači, kada se voda podigla iznad svoje normalne razine, Mi smo pustili lađu da vas nosi.

Što se tiče propisane definicije, najbolja definicija je Ibn-ul-Qajjimova رَحِمَهُ اللهُ:

“Tâghût je sve što se obožava, slijedi i sluša, zbog čega rob prelazi svoje granice.”

Međutim, pod ovo obožavanje, slijeđenje i slušanje, ne spadaju pravedni ljudi. Pravedni ljudi se ne smatraju Tâghûtima ukoliko bi se obožavali, slijedili i slušali. Idoli koji se obožavaju umjesto Allâha su Tâghûti. Isto važi za teologe koji pozivaju u zabludu, nevjerstvo, novotarije, te da zabranjeno bude dozvoljeno – a da dozvoljeno bude zabranjeno. Oni su takođe Tâghûti. Onî koji laskaju vladarima da ostave suđenje Allâhovim zakonom a da sude ljudskim zakonima su takođe Tâghûti. Oni su prešli svoje granice. Granica učenjaka je da slijedi poslanika . Istinski učenjaci su nasljednici poslanîkâ. Oni nasljeđuju njihovo znanje, djela, manire, da`wu i obrazovanje u njihovim društvima. Ukoliko bi oni međutim prešli granice i počeli zadovoljavati vladare po pitanju ostavljanja suđenja shodno islâmskim propisima, oni se smatraju Tâghûtima. Ovo je zato što su prešli propisane granice koje su dužni slijediti.

Što se tiče njegove riječi “slušanje”, on misli na vladare koji se slušaju ili propisanom ili univerzalnom poslušnošću. Vladari se moraju slušati propisanom poslušnošću ukoliko narede nešto što se ne kosi sa Allâhovom naredbom i naredbom Njegovoga poslanika . U ovome slučaju nije ispravno smatrati da su Tâghûti, nego je građanima obavezno da slušaju i da se pokoravaju. Da slušaju vladara u ovome kontekstu i sa ovim ograničenjem znači da slušaju Allâha عَزَّ وَ جَلَّ. Zato trebamo obratiti pažnju da obožavamo Allâha تَعَالَى i da tražimo da Mu se približimo poslušnošću vladaru u onome u čemu je obavezno da se sluša. Na ovo trebamo obratiti pažnju jer Allâh تَعَالَى kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا أَطِيعُوا اللَّهَ وَأَطِيعُوا الرَّسُولَ وَأُولِي الْأَمْرِ مِنْكُمْ

“O vjernici, pokoravajte se Allâhu i pokoravajte se poslaniku i nadležnim između vas!” (4:59)

Što se univerzalnoga pokoravanja vladarima tiče, ljudi im se pokoravaju ako su strogi u svojoj vlasti zato što su oni jaki – a ne zbog vjere. Vladari se moraju slušati zbog vjere. Ova vrsta pokornosti je korisna. Ona koristi vladarima i koristi građanima. Razlog poslušnosti takođe može biti strah zbog snage vladara. U ovome slučaju stanje građana sa vladarima je podijeljeno u različite vrste:

Prva: Da je pokornost vladaru radi vjere i moći jaka. Ovo je najviši nivo.

Druga: Da je pokornost vladaru radi vjere i moći slaba. Ovo je najniži i najopasniji nivo za zajednicu, vladare – kao i građane. Ukoliko su vjerske prepreke i prepreke zasnovane na moći slabe, nastat će metež u načinu razmišljanja, ponašanju i djelima.

Treća: Da je pokornost vladaru radi vjere slaba, dok je pokornost radi moći jaka. Ovaj nivo je prosječan. Bolje je za zajednicu ukoliko se pokoravaju vladaru radi moći. Ukoliko bi i ova zaštita oslabila, ne pitaj o lošem stanju i lošem djelovanju zajednice.

Četvrta: Da je pokornost vladaru radi vjere jaka dok je pokornost radi moći slaba. U ovome slučaju zajednica nije jednako dobra kao u trećem slučaju. Veza između čovjeka i njegovoga Gospodara je međutim savršenija i jača.