To nije dokaz nego osuda

Govornik: Imâm Sâlih bin Fawzân al-Fawzân

Izvor:

 

Pitanje: Može li âjah iz sûre “al-Kahf”

قَالَ الَّذِينَ غَلَبُوا عَلَى أَمْرِهِمْ لَنَتَّخِذَنَّ عَلَيْهِم مَّسْجِدًا

“A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše: “Napravit’ ćemo nad njima bogomolju!”” (18:21)

predstavljati dokaz da je mezare pravednih ljudi dozvoljeno učiniti mjestima za obavljanje namaza?

Odgovor: Ne, jer se

قَالَ الَّذِينَ غَلَبُوا عَلَى أَمْرِهِمْ

“A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše:”

odnosi na vladare. Oni su imali vlast i oni su to gradili na mezarima. Tako je uvijek bilo; samo su oni koji su imali vlast i snagu gradili na mezarima. Oni koji su na dobru nisu zadovoljni time, ali nemaju vlast i snagu da to spriječe. Svrha ovog âjeta je osuda:

قَالَ الَّذِينَ غَلَبُوا عَلَى أَمْرِهِمْ

“A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše:”

To je dakle osuda njih.