Sudbina nije opravdanje za griješnika

Govornik: Imâm Muhammad bin Sâlih bin `Uthajmîn (umro 1421)

Izvor:

 

Pitanje: Šta vi kažete o onome ko argumentira sudbinom kada čini grijeh i kaže da je već određeno da li će biti nesretan ili sretan?

Odgovor: U pravu je kada kaže da je već određeno da li će biti nesretan ili sretan. Ali da li je prisiljen učiniti to? Zna li šta mu je Allâh odredio? Niko od nas ne zna šta mu je određeno prije nego što učini djelo. A ukoliko ne zna da će učiniti loše djelo prije nego što ga učini, u stanju je izabrati da bude među sretnicima i činiti djela sretnih.

Osoba koja argumentira sudbinom da bi činio grijeh ne argumentira sudbinom kada su u pitanju dunjalučke stvari. Tu vidiš kako čini sve što je u stanju kako bi postigao svoj cilj – a ne argumentira sudbinom. Allâh سُبْحَانَهُ وَ تَعَالَى je poništio argumentovanje sudbinom kada je rekao:

رُّسُلاً مُّبَشِّرِينَ وَمُنذِرِينَ لِئَلاَّ يَكُونَ لِلنَّاسِ عَلَى اللّهِ حُجَّةٌ بَعْدَ الرُّسُلِ وَكَانَ اللّهُ عَزِيزًا حَكِيمًا

“Poslali smo poslanike koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanikâ ne bi nikakvog opravdanja pred Allâhom imali. A Allâh je silan i mudar.” (4:165)

Da je sudbina argument, bila bi argument i prije i poslije poslanikâ. Allâh je takođe poništio riječi mušrika kada je rekao:

سَيَقُولُ الَّذِينَ أَشْرَكُواْ لَوْ شَاء اللّهُ مَا أَشْرَكْنَا وَلاَ آبَاؤُنَا وَلاَ حَرَّمْنَا مِن شَيْءٍ كَذَلِكَ كَذَّبَ الَّذِينَ مِن قَبْلِهِم حَتَّى ذَاقُواْ بَأْسَنَا

“Govorit će oni koji su Allâhu druge u obožavanju pridruživali: “Da je Allâh htio, mi ne bismo širk činili, a ni preci naši, niti bismo išta zabranjenim učinili.” Tako su i oni prije njih poricali, sve dok Našu kaznu nisu iskusili.” (6:148)