Govornik: Imâm Muhammad bin Sâlih bin `Uthajmîn (umro 1421)

Izvor:

 

Pitanje: Ko odlučuje da li će se poznati grijesi u društvu javno osuditi? Jesu li to učenjaci ili daije?

Odgovor: Što se odlučivanja tiče, to se odnosi na osuđivanje vladara – a ne raširenih grijeha u društvu. Sada imamo na primjer raširene grijehe kao što su kamata i hazardne igre. Većina osiguranja koja danas postoje su hazardne igre. Čudno je međutim da ih je većina ljudi prihvatila. Skoro ih niko ne osuđuje, iako ih Allâh spominje zajedno sa opojnim pićima, kumirima i strelicama za gatanje. Uprkos tome ne možeš naći nikoga ko ih osuđuje. Osiguravaš svoje auto i svoju kuću i daješ novac ne znajući da li će gubitak biti veći ili manji. Upravo to je hazardna igra. Što se raširenih grijeha dakle tiče, trebaš ih osuđivati.

Mi međutim govorimo o osuđivanju vladara. Primjer toga je da se osoba podigne u džamiji i krene pričati da je zemlja nepravedna i da radi ovo i ono. O tome dakle pričamo; da se priča o vladarima.

Pored toga postoji razlika da li se o vladaru ili lideru priča u njegovome prisustvu ili odsustvu. Svako osuđivanje koje je prenešeno od Selefa desilo se u liderovom ili vladarovom prisustvu. Postoji dakle razlika da li je lider prisutan ili odsutan. Ukoliko je prisutan, može se braniti i objasniti svoje rezonovanje. Postoji mogućnost da je on u pravu a da mi griješimo. Ono što je međutim opasno je slobodno pričati u njegovom odsustvu. Ono što je prenešeno od Selefa je uvijek bilo u liderovom ili vladarovom prisustvu.

A poznato je da bi se loš govor čak i o običnom pojedincu u njegovom odsustvu smatrao ogovaranjem.