Propisi putovanja

Govornik: Imâm Muhammad Nâsir-ud-Dîn al-Albânî

Izvor:

Pitanje putovanja i statusa putnika po mome razumijevanju u većoj mjeri ne ovisi od prelaska određene razdaljine – koliko ovisi o namjeri i napuštanju grada/države. Stoga, ukoliko je prisutna namjera putovanja i on napusti grad/državu, za njega važe propisi putovanja – bez obzira da li je razdaljina koju je nakon toga prešao velika ili mala. Ukoliko međutim osnovni princip nije prisutan, a to je namjera, on u tome slučaju nije putnik i za njega ne važe propisi putovanja – pa makar on napustio grad/državu i prešao veliku razdaljinu. Pitanje putovanja je povezano sa hadîthom o kojem neki učenjaci kažu da predstavlja trećinu islama:

إِنَّمَا الأَعْمَالُ بِالنِّيَّاتِ، وَإِنَّمَا لِكُلِّ امْرِئٍ مَا نَوَى

“Djela se cijene prema namjeri i svakome čovjeku pripada ono što je naumio” (al-Bukhârî 1 i Muslim 1907)

Ovo je vrlo osjetljiva tema o kojoj učenjaci imaju različita mišljenja i nisu se složili na nečemu što je jasno, tako da bi se moglo reći: “Ovo je istina koja je sasvim jasna, pa me poštedi sporednih stvari”. Ovo niko ne može reći, ali može reći: “Ja biram to i to”.

Tako sam ja izabrao ono što sam razumio iz teze koju je Ibn Tajmijjah napisao u vezi sa ovim pitanjem. On ima posebnu tezu vezanu za propise putovanja. Naveo je izvanredan primjer iz kojeg istraživač i student mogu razumjeti da putovanje nije povezano sa prelaskom određene udaljenosti. O povezanosti putovanja sa prelaskom kratke udaljenosti se po mome mišljenju ne može ni raspravljati, jer je od Allâhovoga poslanika صلى الله عليه وسلّم potvrđeno da je išao iz Madîne na mezarje al-Baqî` (البقيع), nazvao Salâm mrtvima i vratio se, te da je išao šahîdima na Uhud, nazvao im Salâm i vratio se, a nije se smatrao putnikom – iako je napustio grad.

Prelazak velike udaljenosti takođe nije povezan sa putovanjem. Ibn Tajmijjah, koji je bio iz Damaska kao i ja, navodi primjer grada koji je danas poznat kao Dûmâ (دوما). Ukoliko bi čovjek otišao u lov iz Damaska u Dûmu (koja je udaljena oko 15 km), nema sumnje da se prelazak ove udaljenosti prema našem običaju smatra putovanjem ukoliko je prisutan osnovni princip putovanja – a to je namjera. Ibn Tajmijjah međutim kaže da se ovaj čovjek ne smatra putnikom, jer je otišao u lov sa namjerom povratka. Stoga, ukoliko on ne bi našao plijen i u potrazi za plijenom nastavio sve do Alepa (حلب) i prešao razdaljinu od skoro 400 km, on se ne bi smatrao putnikom iako je prešao mnogo razdaljina putnika – jer kod njega nije bio prisutan prvi uslov putovanja, a to je namjera.

Na osnovu toga možemo reći da, ukoliko vozač ujutro ode iz `Ammâna (عمان) u Ma`ân (معان) a zatim u `Aqabu (العقبة) da bi se naveče vratio, za njega ne bi važili propisi putnika, jer je on to uradio zbog posla i da bi zaradio za život – a nije imao namjeru putovati.

Zbog toga je, kada je u pitanju putovanje, neophodno sagledati osnovni princip putovanja – a to je namjera. Za dva čovjeka koji pređu jednaku razdaljinu mogu važiti dva različita propisa, da je jedan putnik a drugi nije – zbog razlike u njihovim namjerama.

Po ovome pitanju takođe treba sagledati propise vezane za vrijeme i mjesto boravka. Dva čovjeka na primjer mogu otići iz jednoga grada u drugi kao putnici, ali će po njihovome dolasku na mjesto odredišta propisi putnika važiti za samo jednoga od njih. Zašto? Zato što drugi tamo ima drugu ženu i putuje od svoje prve žene ka drugoj. Tako zbog prisutnosti žene koja mu pomaže da čuva čestitost i pruža mu dom i akomodaciju za njega važe drugi propisi u odnosu na njegovoga saputnika – jer je njegova situacija drugačija.

Na osnovu toga dolazimo do vrlo bitnoga zaključka, a to je da se propisi putovanja razlikuju od jedne osobe do druge, te zbog toga ljudima nećemo pripisivati propise drugih – i obratno.