Propis za dove na maternjem jeziku

Govornik: Imâm Muhammad bin Sâlih bin `Uthajmîn (umro 1421)

Izvor:

Pitanje: Koji je propis za dove u namazu koje nisu na arapskome jeziku, posebno kada su u pitanju ljudi koji ne poznaju dobro arapski jezik?

Odgovor: Dozvoljeno je osobi koja ne zna arapski jezik doviti na drugome jeziku, bez obzira da li je u namazu ili van namaza. Ovo je zato što bi nametanje dove na arapskome jeziku takvoj osobi predstavljalo teret van okvira njegovih mogućnosti. Allâh تَعَالَى je rekao:

لَا يُكَلِّفُ اللَّهُ نَفْسًا إِلَّا وُسْعَهَا

“Allâh nijednu osobu ne opterećuje preko mogućnosti njene.” (2:286)

Ako bi neki rekli da će ga oni naučiti, mi na to kažemo: Kakva je korist u tome što ćete ga naučiti fraze čije značenje on ne zna? U svakome slučaju, osobi je dozvoljeno da dovi na svome maternjem jeziku, dakle na jeziku onoga ko dovi – bilo da je u pitanju arapski ili neki drugi jezik.

Što se međutim Qur’âna tiče, nije ga ni u kojem slučaju nikome dozvoljeno izgovarati osim na arapskome jeziku. Što se prenešenih Adhkâr tiče (Dhikra koji je potvrđen u Qur’ânu ili Sunnetu), dozvoljeno ih je učiti na maternjem jeziku ukoliko ih osoba iz opravdanih razloga nije naučila na arapskome jeziku. Međutim kao što vam je poznato, na primjer لفظ الجلالة (Lafdh-ul-Džalâlah) nije moguće promijeniti na drugi jezik. Ali ako nije moguće, onda može doviti na jeziku koji nije arapski jezik.

Postoje dakle tri kategorije:

1) Ono što je samo dozvoljeno na arapskome jeziku, a to je Qur’ân.

2) Ono što je dozvoljeno i na arapskome i na drugim jezicima, a to su dove Allâhu koje nisu prenešene (iz Qur’âna ili Sunneta)

3) Dove koje su prenešene (iz Qur’âna ili Sunneta), kao Adhkâr i slično; One trebaju biti na arapskome jeziku ukoliko je osoba to u stanju, a mogu biti na njegovome jeziku ukoliko ih on nije u stanju naučiti na arapskome jeziku.