Pripisivanje grijeha Allâhovoj odredbi

Govornik: Imâm Sâlih bin Fawzân al-Fawzân

Izvor:

 

Pitanje: Kako se pobijaju oni koji, kada čine grijehe, kažu da je to Allâhova odredba?

Odgovor: To je bez sumnje Allâhova odredba, ali ti je Onaj koji je to odredio zabranio da činiš grijehe. Zabranio ti je da činiš grijehe, pa ako si u stanju ne činiti grijehe – zašto ih činiš i okrivljavaš odredbu? To ti nije dozvoljeno, a odredba nije opravdan razlog da činiš grijehe. To je upravo ono što je Iblîs učinio kada je rekao:

قَالَ رَبِّ بِمَا أَغْوَيْتَنِي

“Gospodaru moj”, reče, “kao što si me u zabludu doveo”… (15:39)

Pripisao je zabludu Allâhovoj odredbi a nije rekao da je sam pogriješio – nego da ga je Allâh u zabludu doveo. To je prisila (جَبْر) i manhadž Džabrijjah. Rob nije prisiljen činiti grijehe. On dakle nije prisiljen, nego ih svojevoljno čini – i za to će snositi odgovornost. Ovo treba znati, jer je ovo sumnja koju uporno šire. Da je odredba opravdan razlog, Iblîs bi bio opravdan kada je rekao Allâhu da ga je doveo u zabludu – a nije rekao da je sam to učinio ili da je učinio grijeh.

Âdam عَلَيْهِ السَّلَامُ je međutim priznao grešku i sebi pripisao grijeh:

قَالَا رَبَّنَا ظَلَمْنَا أَنفُسَنَا وَإِن لَّمْ تَغْفِرْ لَنَا وَتَرْحَمْنَا لَنَكُونَنَّ مِنَ الْخَاسِرِينَ

“Gospodaru naš”, rekoše oni, “sami smo sebi zulum učinili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo u redovima gubitnika biti.” (7:23)

Âdam je dakle priznao svoju grešku, učinio pokajanje Allâhu – i Allâh mu je oprostio. Što se Iblîsa međutim tiče, on se uzoholio i pripisao to Allâhu umjesto sebi.