Autor: Imâm Muhammad bin Sâlih bin `Uthajmîn (umro 1421)

Izvor: as-Sahwah al-Islâmijjah, strana 44-45

Braćo! Ako sagledamo naše stanje, vidjet ćemo da pozivamo na stvari koje sami ne praktikujemo. To je bez sumnje veliki nedostatak. Jedini izuzetak je ukoliko je ono što nas spriječava još korisnije. Primjer toga je osoba koja poziva na Džihâd na Allâhovom putu i podstiče ljude da mu doprinose imetkom i životima – dok je on pozabavljen nečim što je još korisnije. U ovome slučaju se ne kaže da on jedno radi a drugo govori. On možda poziva na Džihâd na Allâhovom putu – dok je njegova zemlja u potrebi za vjerskim znanjem. Za ovu osobu Džihad znanjem i pojašnjavanjem može biti bolji od Džihâda kopljem. Sve ima svoje vrijeme i mjesto. Nekada stvar koja je u stvari bolja može imati manji prioritet od drugog djela – jer su prisutni faktori koji čine da je to djelo preče u tom konkretnom slučaju.

Tako se znalo desiti da je Allâhov poslanik ﷺ pozivao na stvari koje sam nije činio – jer je bio pozabavljen važnijim stvarima. Znalo se desiti da je toliko postio da se govorilo da nikada ne prestaje postiti – kao što se znalo desiti i da nije postio do te mjere da se govorilo da nikada ne posti.