Odbijanje prihvatanja kritike al-Ma’ribîja zbog toga što ga Šajkh `Abdul-Muhsin hvali

Odbijanje prihvatanja kritike al-Ma’ribîja zbog toga što ga Šajkh `Abdul-Muhsin hvali

Govornik: Šajkh Muhammad bin `Umar Bâzmûl

Izvor:

Pitanje: Postoje onî koji odbijaju prihvatiti izjave Salafî učenjâkâ u vezi sa pobijanjem Abûl-Hasana al-Ma’ribî, a to argumentuju time da postoje drugi učenjaci koji ga hvale – kao što su Šajkh `Abdul-Muhsin al-`Abbâd, učenjaci Jordâna i Šajkh Ibrâhîm ar-Ruhajlî. Šta vi kažete o ovome?

Odgovor: Šajkh `Abdul-Muhsin al-`Abbâd spada u velike učenjake, što znači da je njegov status kod nas u Kraljevini vrlo visok. Što se ostalih koji su navedeni u pitanju tiče, oni su studenti a ne učenjaci. Do Šajkha `Abdul-Muhsina naizgled nije došla sva kritika i govor učenjâkâ (o Abûl-Hasanu al-Ma’ribî). U svakome slučaju, princip glasi da kritika ima prednost nad pohvalom – a sada ću vam objasniti šta to znači i kako se primjenjuje.

Ukoliko se prenosilac hadîtha sreo sa Ahmadom bin Hanbalom, a istovremeno je detaljno kritikovan od nekoga ko ima manji status od Ahmada bin Hanbala – da li bi ti prihvatio tu kritiku ili bi je odbio prihvatiti? Šta si u ovome slučaju dužan učiniti?

Pitalac: Ne, ne bih je prihvatio.

Muhammad Bâzmûl: Ne bi je prihvatio? Ono što je ispravno je da prihvatiš govor onoga ko kritikuje – jer onaj ko kritikuje posjeduje dodatno znanje. On dakle posjeduje dodatno znanje o tome. 

Ovako mi primjenjujemo ovaj princip; detaljna kritika ima prednost nad pohvalom. Kritika dakle ima prednost i prihvata se, jer je moguće da ovi uvaženi imâmi nisu poznavali stanje prenosioca kao što ga je poznavao onaj ko ga je kritikovao.

Što se Abûl-Hasana al-Ma’ribî tiče, onî koji su ga kritikovali su to učinili detaljno i na osnovu njegovoga govora i njegovih izjava koje su prezentovali. Oni su dakle kritiku zasnivali na onome što sadrže njegove knjige i što se može čuti na njegovim darsovima i predavanjima – te na stavovima koje je zauzeo.

Dragi brate,

كُلُّ ابْنِ آدَمَ خَطَّاءٌ وَخَيْرُ الْخَطَّائِينَ التَّوَّابُونَ

“Svaki Âdamov sin je griješnik, a najbolji griješnici su onî koji se kaju.” (at-Tirmidhî 2687 i Ibn Mâdžah 4392)

Niko dakle nije slobodan od grešakâ. Što se međutim sljedbenika zablude i strasti tiče, oni se kada pogriješe pa budu savjetovani ne kaju – te i dalje tvrdoglavo ostaju na neistini. Oni slijede svoje razume i strasti koje im je Šajtân uljepšao, i slijede svoje duše koje ih odvlače ka zlu sa predstavom da bi im status i ugled opao kod ljudi ukoliko bi se pokajali – te da im ljudi više ne bi vjerovali niti od njih uzimali znanje, a njihovih sljedbenika više ne bi bilo.

Šajtân im dakle uljepšava ideju da bi njihovo pokajanje i pokoravanje istini, te iskrenost i ustrajnost na ovome pokajanju i pridržavanje Sunneta koji im je objašnjen oslabilo njihov ugled i umanjilo njihovu vrijednost. Na taj način ih nadvladaju strasti, a Šajtân ih manipuliše i igra se sa njima, tako da se niko ne povrati od slijeđenja novotarija i strastî – osim onih kojima se smiluje Allâh.