Namaz tokom putovanja

Namaz tokom putovanja

Autor: Imâm Muhammad bin Sâlih bin `Uthajmîn

Izvor: Fatâwâ Arkân-il-Islâm, strana 312

Pitanje: Nakon koje razdaljine Musâfir (putnik) krati namaze i da li je dozvoljeno njihovo spajanje bez kraćenja?

Odgovor: Neki učenjaci su odredili da je ta razdaljina oko 83 kilometra. Drugi učenjaci su rekli da je to ono što se uobičajeno smatra putovanjem – i u slučaju da je put manji od 80 kilometara, a da ono što ljudi ne smatraju putovanjem nije putovanje – i u slučaju da se radi o putu od 100 kilometara.

Šajkh-ul-Islâm Ibn Tajmijjah رحمه الله je izabrao zadnje mišljenje – jer Allâh تعالى nije odredio razdaljinu nakon koje je dozvoljeno kraćenje, kao što to nije učinio ni Allâhov poslanik صلى الله عليه وسلّم.

Anas bin Mâlik رضي الله عنه je rekao:

كَانَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم إِذَا خَرَجَ مَسِيرَةَ ثَلاَثَةِ أَمْيَالٍ أَوْ ثَلاَثَةِ فَرَاسِخَ صَلَّى رَكْعَتَيْنِ

“Allâhov poslanik صلى الله عليه وسلّم bi klanjao dva Rekata nakon što bi prešao razdaljinu od tri milje ili tri Farâsikh.” (Muslim 691)

(jedan Farsakh je jednak udaljenosti od oko 5544 metara)

Govor Šajkh-ul-Islâma Ibn Tajmijje رحمه الله تعالى je bliži onome što je ispravno. U slučaju da se ljudi razilaze po pitanju onoga što se uobičajeno smatra putovanjem je إن شاء الله u redu da se čovjek ravna prema određenoj razdaljini – jer su to rekli neki Imâmi koji su činili Idžtihâd i iskreno se trudili da dođu do onoga što je ispravno. Ukoliko stvar nije određena – ravnanje prema onome što se uobičajeno smatra putovanjem je ono što je ispravno.

Što se tiče pitanja da li je dozvoljeno spajati namaze onda kada ih je dozvoljeno kratiti, mi kažemo da spajanje namaza nije povezano sa kraćenjem nego sa potrebom – pa neka ih spoji onaj ko je u potrebi da ih spoji, bez obzira da li je Musâfir ili nije. Zbog toga ljudi spajaju namaze kada pada kiša – jer bi im povratak u masdžide predstavljao teškoću. Iz istoga razloga ljudi spajaju namaze za vrijeme jakoga zimskoga vjetra. Osoba takođe može spojiti namaze ukoliko se boji da će izgubiti imetak ili da će mu biti nanešena šteta. Muslim bilježi u Sahîhu da je `Abdullâh bin `Abbâs رضي الله عنهما rekao:

جَمَعَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم بَيْنَ الظُّهْرِ وَالْعَصْرِ وَالْمَغْرِبِ وَالْعِشَاءِ بِالْمَدِينَةِ فِي غَيْرِ خَوْفٍ وَلاَ مَطَرٍ

“Allâhov poslanik صلى الله عليه وسلّم je spojio Podne i Ikindiju te Akšam i Jaciju – a bio je u gradu i nije se ničega bojao niti je padala kiša.” (Muslim 705)

Ljudi su upitali: “Zašto je to učinio?”; `Abdullâh bin `Abbâs رضي الله عنهما je rekao da je on صلى الله عليه وسلّم to učinio jer nije želio otežati svome Ummetu – što znači da nije želio nametnuti teškoću koja bi prouzrokovala da neko napusti džemat.

To je dakle uslov; kada osoba bude imala poteškoću koja bi prouzrokovala da ostavi džemat – dozvoljeno mu je spojiti namaze. Ukoliko nema nikakvu poteškoću – u tome slučaju ne spaja namaze. Putovanje u većini slučajeva prouzrokuje da osoba ostavi džemat – pa je na osnovu toga Musâfiru dozvoljeno spajati namaze, bez obzira da li je na putu ili je stigao na mjesto odredišta. Spajanje namaza je poželjnije ukoliko je na putu, dok je poželjnije da ne spaja namaze ukoliko je stigao na mjesto odredišta.

Ovo međutim ne važi ukoliko je osoba stigla u mjesto u zemlji gdje je uspostavljen džemat. U ovome slučaju mu je obavezno da prisustvuje džematu, i ne treba ni spajati niti kratiti namaze. Ukoliko je međutim propustio džemat, u tome slučaju će kratiti namaze a neće ih spajati – osim ukoliko je u potrebi da ih spoji.