Autor: Imâm Muhammad bin Sâlih bin `Uthajmîn (umro 1421)

Izvor: al-Qawl al-Mufîd `alâ Kitâb-it-Tawhîd (1/51)

Nije dozvoljeno smatrati nekoga mušrikom, nevjernikom ili prokletim – samo zato što dotični čini nešto iz čega proizlazi to ime. Za ovakvu presudu neophodni su razlozi, kao što mogu postojati i prepreke (koje spriječavaju takvu presudu). Onome ko trguje kamatom ne kažemo da je proklet – jer mogu postojati prepreke koje spriječavaju prokletstvo nad njim. Primjeri toga su neznanje, pogrešno tumačenje i slično.

Isto važi i za širk; ne nazivamo osobu mušrikom samo zato što praktikuje širk. Moguće je da nije saznao istinu jer su njegovi učenjaci nemarni.

Isto kažemo i za osobu koja posti Ramadhân nadajući se nagradi. Ovakvoj osobi bivaju oprošteni grijesi, ali mu mi ne presuđujemo tim propisom – jer se propisi koji ovise o karakteristikama i osobinama ne primjenjuju na pojedince ukoliko uslovi nisu ispunjeni a prepreke uklonjene.

Obožavanje grobova je širk. Mi međutim ne možemo reći da je osoba koja to radi mušrik prije nego što budemo znali da je saznao istinu, niti se može reći da je mušrik na osnovu onoga što je očigledno[1].

 

 

[1] – Ibn `Uthajmîn رَحِمَهُ اللهُ je rekao: “Drugi primjer je osoba koja živi među obožavaocima grobova i ide svecima i pravednim, mrtvim ljudima i od njih traži stvari. Ova osoba nije saznala istinu; da je ovo zabranjeno u vjeri i čista glupost. Ne presuđujemo mu nevjerstvom, jer je on musliman koji misli da je njegovo djelo dozvoljeno u vjeri.” (Šarh al-Qawâ`id al-Muthlâ, strana 375)