Govornik: Imâm Muhammad bin Sâlih bin `Uthajmîn

Izvor:

 

Pitanje: Što se tiče diskusije koja se desila između Imâma Ahmada i Imâma aš-Šâfi`î رضي الله عنهما, a koja se navodi u Fiqh-us-Sunnah (1/95), as-Subkî navodi u Tabaqât-uš-Šâfi`ijjah da su debatirali o osobi koja ostavi namaz. aš-Šâfi`î je rekao Ahmadu: “Kažeš li ti da je on uznevjerovao?” Ahmad je odgovorio: “Da.” Tada je aš-Šâfi`î rekao: “Kako će onda preći na Islâm?” Ahmad je odgovorio: “On treba reći da nema istinskoga boga osim Allâha i da je Muhammad Allâhov poslanik.” Tada je aš-Šâfi`î rekao: “Osoba to uvijek govori i ne napušta to.” Ahmad je rekao: “On treba klanjati.” aš-Šâfi`î je rekao: “Namaz nevjernika je nevažeći, i on se ne smatra muslimanom samo zato što klanja.” Tada je Imâm Ahmad رحمه الله ušutio. Šta vi smatrate o ovoj diskusiji i šta ona znači?

Odgovor: Kao prvo se ova diskusija mora potvrditi. Da li se ona zaista dogodila između Imâma aš-Šâfi`î i Imâma Ahmada رحمهما الله. Ona od njih mora biti potvrđena prema autentičnome lancu prenosilaca, shodno uslovima Muhaddithûn. Samo zato što je as-Subkî, koji je živio više stotina godina nakon Imâma aš-Šâfi`î i Imâma Ahmada, navodi u Tabaqât-uš-Šâfi`ijjah – to ne znači da je ona potvrđena od njih.

Osim toga, dijalog je nedoličan. Krajnje je nevjerovatno da Imâm aš-Šâfi`î na taj način priča sa Imâmom Ahmadom, uzimajući u obzir potpuno i prikladno poštovanje koje je postojalo između njih.

Ova diskusija je u suprotnosti sa poznatim stavom pravne škole Imâma Ahmada. Poznati stav pravne škole Imâma Ahmada je da onaj ko uznevjeruje tako što ostavi namaz prelazi na Islâm tako što počne klanjati. Ukoliko počne klanjati, smatra se muslimanom. Ovo je ono što je poznato iz pravne škole Imâma Ahmada.

Slušalac i pitalac trebaju znati da onaj ko zbog neke stvari uznevjeruje ne prelazi na Islâm tako što će samo izgovoriti Šahâdah, prije nego što ispravi ono zbog čega je uznevjerovao. Ako on na primjer izgovori Šahâdah, a negira obavezu Zakâta, posta ili Hadždža, on ne postaje musliman prije nego što potvrdi obavezu koju je prije toga negirao. Princip kaže da nevjernički otpadnik koji na izvjesni način uznevjeruje nema nikakve koristi od Šehadeta prije nego što ispravi razlog iza njegovoga Takfîra.

Na osnovu ovoga mi kažemo da je onaj ko ne klanja nevjernik, pa makar on potvrđivao da nema istinskoga boga osim Allâha i da je Muhammad Allâhov poslanik. On nije musliman prije nego što krene klanjati. Mi smo na njega učinili Takfîr sa razlogom. Zbog toga ovaj razlog mora prestati. Kada razlog prestane, mi kažemo da je on musliman. Shodno ovome mi pravimo razliku između izvornoga nevjernika koji pređe na Islâm putem Šehadeta i otpadnika koji praktikuje nešto što ga izbacuje iz vjere. Mi ne kažemo da je on musliman prije nego što on ostavi razlog iza njegovoga Takfîra. Ovo je prepreka u tome pitanju.

Tako ja smatram da je predaja o ova dva časna imâma nevjerovatna, jer je poznato koliko je poštovanje postojalo između njih. Ovaj dijalog je nedoličan. aš-Šâfi`î ne bi pričao sa Imâmom Ahmadom na taj način, uzimajući u obzir koliko je poštovanje postojalo između njih.

Kao drugo, ne znači da je (ova predaja) autentična samo zato što se navodi u Tabaqât-uš-Šâfi`ijjah. Svaka se izjava koja se pripisuje osobi mora potvrditi lancem prenosilaca do njega. To može biti izjava koja nema lanac prenosilaca. To može biti izjava koja ima slab lanac prenosilaca, tako da nema vrijednost. Ovo se dakle mora primijeniti.

Kao treće, ova diskusija je u suprotnosti sa poznatim stavom pravne škole Imâma Ahmada رحمه الله, koji kaže da osoba koja uznevjeruje tako što ne klanja prvo prelazi na Islâm kada krene klanjati, pa makar on svjedočio da nema istinskoga boga osim Allâha i da je Muhammad Allâhov poslanik.

Pitanje: Kao da pitalac želi pitati šta aš-Šâfi`î smatra o onome koji ne klanja.

Odgovor: Poznati stav pravne škole aš-Šâfi`ijjah je da čovjek nije nevjernik ako ne klanja. Dokazi međutim dokazuju da jeste nevjernik. Vjernik je dužan slijediti ono što Qur’ân i Sunnah dokazuju. To je njegova dužnost, kao što Allâh عز وجل kaže:

فَإِن تَنَازَعْتُمْ فِي شَيْءٍ فَرُدُّوهُ إِلَى اللّهِ وَالرَّسُولِ إِن كُنتُمْ تُؤْمِنُونَ بِاللّهِ وَالْيَوْمِ الآخِرِ ذَلِكَ خَيْرٌ وَأَحْسَنُ تَأْوِيلاً

A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allâhu i poslaniku, ako vjerujete u Allâha i drugi svijet! To je bolje i posljedice su ljepše!” (4:59)

Razilaženja među učenjacima su kao more koje nema obalu. Mjerilo koje dijeli ova razilaženja je Qur’ân i Sunnah. Na prošlim sjedenjima smo naveli dokaze da je onaj ko ne klanja nevjernik i da ga njegovo nevjerstvo izbacuje iz vjere. Onaj ko ne klanja nema Islâm, rekao je vođa vjernika `Umar bin al-Khattâb رضي الله عنه.