Govornik: Šajkh `Ubajd bin `Abdillâh al-Džâbirî

Izvor:

Džihâd, prema (razumijevanju) Ahl-us-Sunnah, koji su od Muhammada صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّم naslijedili ispravno razumijevanje vjere, propisa `ibâdeta i socijalnih odnosa, se dijeli na dvije vrste:

1. Džihâd-ut-Talab (Džihâd napada)

2. Džihâd-ud-Daf`i (Džihad odbrane)

Džihâd-ut-Talab je mobilizacija vojske, otpremanje vojnika i pripremanje opreme koja je dovoljna za borbu protiv susjednih nevjernikâ, da bi Allâhova riječ bila gornja – a on je specifično pravo Muslimanskoga vladara. On je taj koji poziva na njega, odlučuje o njemu i predvodi ga, ili određuje drugoga vođu.

Pa ko god poziva na Džihâd na generalan način, on je jedan od dvojice; ili je neuk o propisima Džihâda, ili je osoba koja slijedi strasti i koja je u zabludi i poziva druge na zabludu – novotar.

Bez obzira o kome se od ove dvojice radi, ummetu je obavezno da bude na oprezu sa njim i da ga mrzi, a učenjacima je obavezno da ga pobijaju i da upozoravaju protiv njega.

Džihâd-ud-Daf`i je odbrana od napadača i agresora. Pa kada nevjernički napadač i agresor napadne Muslimasnku zemlju, ljudima te zemlje je dozvoljeno da se brane i da pruže otpor napadu – da bi zaustavili njegovo zlo i opovrgnuli njegovu spletku.

Uslov za to je da oni moraju imati sposobnost i snagu. Pa ako imaju sposobnost i snagu, mogu se mobilisati da bi se odbranili od pokoravanja agresoru i porazili neprijatelja i njegovu tiraniju.

Ukoliko nemaju sposobnost i snagu, imaju dva izbora; mogu bježati sa svojom vjerom i obrazom tamo gdje će biti na sigurnom, ili tražiti od neprijatelja sporazum o primirju, i sa neprijateljem praviti ugovore i dogovore, da bi sačuvali i zaštitili zemlju ljudi Islâma.

Iz ovoga se zaključuje da je vođa uslov za Džihâd-ut-Talab, jer je Džihâd-ut-Talab specifično pravo vođe, a uslovi za Džihâd-ud-Daf`i su sposobnost i snaga. A sposobnost i snaga su neophodni i za jedan i za drugi (Džihâd), da bi se savladali Allâhovi neprijatelji.