Čovjekova potreba za `ibâdetom

Čovjekova potreba za `ibâdetom

Govornik: `Allâmah Sâlih bin Fawzân al-Fawzân

Izvor: 

Nema sumnje da se mir srca i harmonija duše nalaze u `ibâdetu Allâhu, jer je to u skladu sa Fitrom (prirodnim instinktom) i potrebom čovjeka. Rob voli svoga Gospodara عز وجل ljubavlju koja je neuporediva sa bilo kojom drugom. On Ga voli više od samoga sebe, svoje djece, svojih roditelja i svih drugih ljudi. `Ibâdah se zasniva na ljubavi. Zdravo srce najviše voli činiti `ibâdah Allâhu عز وجل i nalazi smirenost u podsjećanju na Njega:

الَّذِينَ آمَنُواْ وَتَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُم بِذِكْرِ اللّهِ أَلاَ بِذِكْرِ اللّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

“One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allâh spomene, smiruju – a srca se, doista, kad se Allâh spomene smiruju.” (13:28)

Rob je u nužnoj potrebi za obožavanjem svoga Gospodara. On ni trenutak ne može biti bez Allâha, a do Njega može doći jedino `ibâdetom. Rob je u potrebi za svojim Gospodarom, a Allâh nije u potrebi za `ibâdetom. On سبحانه je sam Sebi dovoljan i nije u potrebi za Svojim stvorenjima:

إِن تَكْفُرُواْ أَنتُمْ وَمَن فِي الأَرْضِ جَمِيعًا فَإِنَّ اللّهَ لَغَنِيٌّ حَمِيدٌ

“Ako budete nezahvalni i vi i svi drugi na Zemlji, pa, Allâh, doista, ni o kom nije ovisan i On je Jedini hvale dostojan.” (14:8)

Mi smo u potrebi za `ibâdetom Allâhu, da bi nas to povezalo sa Allâhom i dovelo Allâhu عز وجل. On se brine o našim potrebama. On سبحانه وتعالى nam dozvoljava da postižemo naše ciljeve. Što se tiče onoga ko uznevjeruje u Allâha ili obožava druge mimo Allâha, on je primijenio `ibâdah na pogrešan način – a onome ko ga primjenjuje na pogrešan način on nije od koristi, nego mu, naprotiv, šteti. Zbog toga je Širk najveća nepravda:

إِنَّ الشِّرْكَ لَظُلْمٌ عَظِيمٌ

“Širk je, zaista, velika nepravda.” (31:13)

… jer je `ibâdah primijenjen na pogrešan način. On je nepravda sa te tačke gledišta, te je takođe nepravda roba prema samome sebi, jer se pričvrstio za nešto drugo mimo Allâha i uložio napor na nešto što mu samo škodi. Na taj način je učinio nepravdu samome sebi, kao i Širk Allâhu عز وجل.

To je dakle mudrost `ibâdeta roba njegovome Gospodaru; on ne može opstati bez Allâha i u potrebi je za `ibâdetom, dok Allâh عز وجل nije u potrebi za `ibâdetom stvorenja. On im ga je naredio iz milosti prema njima, da bi Mu se oni približili, pričvrstili za Njega i izbjegli Njegovu kaznu. `Ibâdah je dakle od koristi robu. Kako onda čovjek može zapostaviti `ibâdah Allâhu ili učiniti Širk Allâhu عز وجل pridružujući Mu nešto što mu nije ni od koristi niti mu šteti? To je idiotizam:

وَمَن يَرْغَبُ عَن مِّلَّةِ إِبْرَاهِيمَ إِلاَّ مَن سَفِهَ نَفْسَهُ

“Ko drugi vjeru Ibrâhîmovu izbjegava do onaj koji ne drži do sebe!” (2:130)

Takva osoba je idiot. Mušrik je idiot, a ateista još veći. Zašto? Zato što su se oni izgubili, prekinuli vezu sa svojim Gospodarom i Stvoriteljem, uznevjerovali u Allâhove عز وجل blagodati prema njima i poveli se za svojim božanstvima koja ne donose korist niti nanose štetu.