Autor: Šajkh-ul-Islâm Ahmad bin Tajmijjah

Izvor: Mukhtasar-ul-Fatâwâ al-Misrijjah (1/152)

U vezi sa riječima osobe da se on ne ograničava na četiri imâma, potpuno je u pravu ukoliko time želi reći da se ne ograničava na određenog imâma a ignoriše ostale. A ukoliko želi reći da se ne ograničava ni na koga od njih i da im se suprotstavlja, skoro će uvijek pogriješiti – jer istina u Šerijatu u principu ne napušta ove četiri pravne škole. Učenjaci međutim imaju različita mišljenja o tome da li je istina na drugom mjestu u određenim pitanjima. Postoje dva mišljenja o tome, što smo detaljnije spomenuli na drugim mjestima [Pogledaj Madžmû`-ul-Fatâwâ (2/219-220)].

Mnogo puta, kada je neko mišljenje ispravno, može se činiti da ga nema niko od ove četvorice – ali ga ima. Nema međutim sumnje da Allâh nije naredio da se slijede samo četri osobe i niko drugi. Niko od učenjaka ne kaže to. Ovo podsjeća na govor da hadîthe bilježe al-Bukhârî i Muslim. Hadîthe koje su zabilježili i autentičnim ocijenili al-Bukhârî i Muslim, ocijenili su autentičnim i mnogi drugi učenjaci. Ovi hadîthi se prihvataju zato što su autentični – a ne zato što ih je zabilježila određena osoba.

U vezi sa osobom koja čuje neki hadîth pa kaže “Da je on zaista autentičan, moja pravna škola ga ne bi zapostavila”, njega treba kazniti zbog njegovog prekomjernog neznanja i govora o vjeri bez znanja. Laž o hadîthu Allâhovoga poslanika ﷺ spada u najveće grijehe.